jedna nova mama

četvrtak, 17.01.2008.

I NAKON RAZVODA POD ISTIM KROVOM...

Računam na peckave komentare, već u startu...tipa - sama si si kriva, pokreni se, što nisi prije razmišljala..
No, nije važno.
I onako se neki ljudi u mojoj okolini, meni dragi, još uvijek ne mogu načuditi, niti mi oprostiti to što prije 20-ak godina nisam razmišljala, gledala, shvatila, vidjela...
Njima poruka - da li je svima baš sve drago što su napravili u životu i da li bi neke stvari mogli promijeniti da mogu? I da li su mislili na posljedice tadašnjih postupaka...zapravo - da li su bili toliko vidoviti da su mogli zamisliti što ih čeka u budućnosti?
Ako jesu - svaka čast...možda je greška u mom kodu.


*********

Daklem:

brak je sudski razveden, zapečaćen, razvrgnut...

Meni je pao kamen sa srca, jer mogu otići do dućana u pidžami, nepočešljana i neumivena, a da me više uopće ne zarezuje što će kreten misliti...s kim sam u tih 10 minuta bila...S kojim od 20-ak pivopija blaženoga osmjeha, za koje baš nisam sigurna da znaju gdje su...

Istom presudom, djeca su, naravno, pripala meni. On ih ne bi ni uzeo.Tako je napravio i u prvom braku.

Istom presudom, određena je alimentacija i dio plus, koji bi trebao služiti za moje uzdržavanje...
E, tu nastaje tulum:
"Šta ti hoćeš, interesirao sam se, pripada ti po zakonu 22% od mojih prihoda!!!"
I još se diže sa stolice stisnutih očiju, zažarenoga pogleda, prijetećim stavom...

"Molim?? Kud si krenuo? Nek' ti ne pada na pamet, loše ćeš se provest!!"

Nije problem u tome...

Najviše od svega me muče dvije stvari:

Prvo: moram dijeliti s njim isti prostor, a njemu nije ni na kraj pameti da se pomakne po tom pitanju...
Drugo: UOPĆE, ali uopće, ni sada, nakon svega, nakon predbračnog, bračnog i postbračnog razdoblja - to tele ne želi ni o čemu razmijeniti dvije suvisle rečenice...

Reći će opet moji dragi - pa, što više očekuješ?

Pa ništa.
Ali još uvijek ne mogu shvatiti, a po svoj prilici ni neću, da netko tko je napravio od naših života ovakvu lakrdiju, i dalje ne može reći što i kako misli dalje.

Osim i isključivo kad mu se takne u novčanik

Jer - mi smo njemu potencijalni, zapravo stvarni neprijatelji.
Mi ga tlačimo.
On teškom mukom zarađuje svoje najdraže, a onda to mora dijeliti s nama...

To je ono što njega tišti i stvara mu poriv za ubijanjem.

Ništa drugo.
Brojem i slovima.

Po cijele dane visi u fotelji, ništa novoga.

S djecom, s kojom je tražio neograničene kontakte - uopće ne komunicira...kao i uvijek.
A kukao je na sudu kako mu ja ne dam svojom dominantnošću da s njima radi kako on hoće...i to su progutali i uzeli mi za zlo...

Djeca, koja su u godinama u kojima jesu, s kojom je vrijeme osim spavanja, vječita borba i uvjeravanje, pričanje, objašnjavanje...u tome uopće ne sudjeluje, čak ni ne gleda...

Drži se po strani, kao i uvijek, ničime ni ne pokušava biti otac...

Kao i uvijek do sada, i opet ništa novoga.

Naravno, klinci to, osim što su zbunjeni, i koriste...Pa imam još samo više problema...u principu, stalno moram ispravljati neke krive Drine...
Izašle su na površinu sve laži, sve stvari kojima me okaljao na sudu, sva sakrivanja,podmetanja i traženja nepostojećih mojih krivih poteza, blata koje mi je stavio pod nos, a nemaju veze sa mnom...

No, njega to ništa ne dira.

On pita, mrtav hladan: "E, stara, koju ćemo kadu kupiti za kupaonu? Polukadu, tuš -kabinu? Meni tuš kabina nije draga, ne mogu se kupati u njoj..."

?????????????????????????????

Pa...ne znam.

Pogledala sam ga preko naočala i rekla: " Unazad 7 godina doveo si me do ludila, depresije, tableta i koječega...jedva sam preživjela, ali to nitko nije primijetio, najmanje ti...Ako misliš opet nešto takvo postići - odustani...Ovaj put nemaš šanse..."

Naravno da se nadurio kao malo dijete kojemu ste uzeli igračku...jer nije dobio što je htio...
a što je htio?

Mislim da ni on sam to ne zna.

Ponaša se kao da smo u braku, polaže pravo na moje usluge, čak i na one u smislu konzumiranja braka...
Samo pod uvjetom da mi je tjelesna temperatura 27 i da imam one flekice....mrtvačke...onda bi možda mogao konzumirati...bivši brak.

Dakle, ništa se nije promijenilo.
Njemu je dobro.

Ako problem ne spominje - njega ni nema.

Baš je fino kako funkcioniramo:
ima žen(k)u, pun tanjur, djecu koja skakuću i luduju, sve se odvija po njegovom scenariju i ideji sretne obitelji.

A on to sve promatra krajičkom oka iz - fotelje.

************
Da.

Ja to, kao, mogu.
Jer "ima jako puno takvih primjera" kako reče lik iz CSR-a.
Nisam jedina.

Prekrasno je spavati sa pola otvorenoga oka, dežurajući ne bi li ti se slučajno prikrao.
Prekrasno je imati osjećaj ovisnosti o takvom debilu koji i igra na tu kartu...i likuje upravo zato što nemam posao i sklonište.

Prekrasno je ne vidjeti do kada će to otprilike trajati...

Prekrasno je sjediti za stolom sa čovjekom koji još uvijek sebi daje za pravo sebi najviše zagrabiti...

Predivno je kad nađeš i njegovu robu među svojim vešom...

Svaka minuta provedena pod istim krovom s čovjekom koji u 20 godina nije ženu nazvao imenom - jer "ne može", koji nikada nije ponudio pomoć i podršku - "jer to nije njegov posao i dužnost", koji se uvijek drži po strani, ali sa etiketom "ja sam ovdje alfa i omega!"...
svaka minua provedena s takvim bićem je jednostavno - neopisiva.

Za umrijeti od ljepote.

*********

Usput:
da ne bi baš sve išlo k'o po loju, izmakao mi je jako dobar i primamljiv posao iz ruku...Od nas stotinjak, ostale smo dvije za jedno radno mjesto...i kad je stvar bila već praktički gotova - hop! -netko je upleo svoje prstiće...tko mi je kriv što sam 15 godina odgajala djecu, umjesto da sam si stvarala veze za posao!
Glupača.
Notorna.

Obećao je čovjek prvo sljedeće radno mjesto...odmah, čim se ukaže...jer "baš sam im bila IN!", baš im takav netko treba...blablablablabla....

Jako me to pogodilo...mada se nisam ničemu nadala, jer znam kako je kad se nadaš, pa ti se izjalovi...

Kažu da će se otvoriti druga vrata, da to i nije bilo za mene, jer me čeka nešto bolje iza ugla...

Što bolje? Posao ili mužjak?

Pa stalno hodam oko nekakvih uglova, prozora i vrata, a ništa od toga...a vrijeme prolazi.

**********


Ovako je danas ovdje...i već danima...stišće jugo, stišće u prsima, ne znam više otkud stišće...

Photobucket




DODATAK NAKON 25 KOMENTARA:

Ljudi, trebalo mi je dosta hrabrosti da napišem ovo.
Svaka stvar svakome izgleda drugačije i na to računam. I to znam. I ne uzbuđuju me negativni komentari, pa i na početku sam napisala da očekujem svašta.

No, hrabrost mi je dao jedan sasvim drugi razlog:

UPRAVO TO ŠTO MI JE SA MJESTA KOJE SE "BRINE" O BIVŠIM SUPRUŽNICIMA I NJIHOVOJ DJECI, REČENO DA MI NITKO NE MOŽE POMOĆI,

U ŠALI NADODANO KAKO BI MI BILO NAJBOLJE NAĆI NEKOG OD 90 GODINA...ali samo u šali.

A rečeno mi je i to da nisam jedina koja tako živi, da nas ima jako puno.

Ovo je bio samo pokušaj da se ljudima pokaže kako žene i danas žive, u 21. stoljeću, bez obzira na čuda tehnike, kozmetike, garderobe i noževa za dotjerivanje plastikom...
Barbike su ipak u nekom nižem položaju...

Pa recimo da je ovo bio jedan glas u korist svih žena koje su, što radi subjektivnih, a više radi objektivnih okolnosti, primorane na slično.

Usput, znam da su mi dani u ovom stanu odbrojani. Pokušala sam ne maltretirati djecu odlascima, ipak su u osjetljivim godinama..

Međutim, bit će da ću ipak odabrati manje popularnu opciju i nestati.

A gospodin?
Kao što reče Hiper - nek' uživa u svojim kunama i zidovima.

Ja imam djecu.

- 11:52 - Komentari (130) - Isprintaj - #